Šimo Ešić (1954-)
“… Nema za Ešića dovoljno jakog razloga da se na život gleda bez optimizma. Jer, odvajkada, pa čak i u vrijeme najvećih ljudskih katasrofa, uvijek je bilo neusporedivo više razloga za život nego za nešto što nije život.
Lirska raspoloženja su čest slučaj kod ovog pjesnika. I to ona raspoloženja koja se javljaju u susretu sa prirodom, sa šumom, sa njivom, sa suncem. U svoje pjesme pjesnik je uveo svijet mrava i žutih ljutića, vjetar mu ima svoj radni dan i čini trista nestašluka, kao kakav nemirni dječak, proljeće živi uz rijeku “veče igru otme od dana”. Ešić je suptilan promatrač, živi u svijetu rose, bubamara, gljiva, puževa i drveće, nalazi poetičnost u naoko banalnom. Njegov svijet je svijet ljepote, šarenila boja, živahan, sav ustreptao i razigran. Kipti od života i rasta, od kretnji i igre. To je svijet na granici bajke, svijet neke čarolije koji svojom veselošću i prijaznošću osvaja čitaoce. Baš ovaj svijet je njegov stalni izvor životnog optimizma, njegov stalni povod za radost. Jer u tom svijetu su i naočitiji dokazi o postojanju neprolazne životne radosti. Pjesnik druguje s tim svijetom koji ga pročišćava i oplemenjuje i koji stražari u njemu nad nečim lijepim i čistim, što ljudi već uveliko i nepovratno gube. Prisutna je tu, dakle, i jedna, možda spontana, filozofija: ovaj pjesnik propovijeda dobrotu i bezazlenost, nježnost je kod njega urođena i nenametljiva, a izraz jednostavan, topao i neposredan…”
Razlog za radost / Dragorad Dragičević: str. 103-104, iz zbirke pjesama Vesela torbica Šime Ešića, 1997.
