“Ne znam kako da nazovem ovo svoje djelo, u koji rod literature da ga svrstam? Nije roman, nije biografija, nije memoar, nije hronika… A jeste sve to pomalo. Zapravo, svrstavanjem ne bi ništa dobili – ni djelo ni ja. To je, jednostavno, isječak iz moga života utemeljen na oskudnim bilješkama i sjećanjima. No, te bilješke nisu «pravljene» s namjerom da budu sačuvane za nekoga ili za neku dokumentaciju – to su najčešće bilješke ili zabilješke koje sam vodio na raznim sastancima i neke u «Hronici škole», koju su učitelji bili obavezni da redovno i uredno vode; ja sam to radio «usput», prilično neredovno i neuredno – nisam imao vremena. Zato su mi te bilješke – zabilješke služile više za aktiviranje sjećanja nego kao autentični dokumenti…
… A šta sam želio da kažem?
Želio sam da pripovijedam o tome kako sam postao učitelj, kako su mi predstavljali taj poziv, kako sam sebe zamišljao u njemu; želio sam da ispričam kako sam došao do mjesta u koje sam raspoređen, kako sam primljen, kako sam doživljavao taj prijem; kako se u meni sukobljavao učitelj kakvim sam ga ja zamišljao i učitelj kakvim ga je određivala situacija u kojo sam se nalazio; kakvu su u meni bitku vodili pripadnost Pokretu i moje biće koje sam ponio iz porodice i škole – iz ranog dječaštva…”
Iz Predgovora/autor [Muhamed Nuhić], Učitelj: snovi – nade – sumnje, Sarajevo, 2002.